Gdje živi Bog?

Uvod

Dobar dan i Božji blagoslov, svima! U skladu s riječima pjesme grupe "Cheap Trick", “Hey, it’s me again” ili, na hrvatskom, "Bok! Opet ja". Zadovoljstvo je danas opet biti s vama, iako razlog zašto sam danas opet ja s vama nije nasretniji: Dorothea je bolesna. Početkom tjedna sam ja bio bolestan i brzo mi je bilo bolje, ali prije dva dana i ona se razboljela. Budući da je ona trebala ovdje propovijedati dok bih ja dijelio Večeru Gospodnju u Puli, odlučili smo malo promijeniti naše planove. Pastor Miroslav Lorencin danas dijeli Večeru Gospodnju u Puli, a ja sam ostao ovdje u Rijeci da je podijelim s vama. Zbog ove situacije ćemo poduzeti dodatne mjere zaštite, a o tome ću detaljnije nešto kasnije.

Prije nego krenemo s našom duhovnom misli za danas, također bih želio s vama podijeliti pozdrave pastora Richarda Halversena i njegove supruge Mary. Ovaj tjedan imao sam priliku nazvati ih da im čestitam Božić, a oni su me zamolili da pozdravim riječku crkvu. Oni su u svojoj kući u Flóridi, još se odmaraju nakon putovanja i jet-laga, ali su sretni i zahvalni na vremenu koje su proveli s nama. Također nam svima žele sretnu Novu godinu i mole da se Božji blagoslovi izliju u naše živote.

Prijeđimo na našu duhovnu misao za danas. Naslov moje današnje duhovne misli je "Gdje živi Bog?" i, za početak, želio bih vas sve pozvati da otvorite svoje Biblije u Poslanici Hebrejima, desetom poglavlju (10), od stiha devetnaestog (19) do stiha dvadeset i drugog (22). Nije važno imate li biblijski tekst u papirnatom ili digitalnom obliku, bitno je da pratite čitanje. Hebrejima, deseto poglavlje (10), od devetnaest (19) do dvadeset i dva (22). Ja ću, kao i obično, čitati iz Suvremenog hrvatskog prijevoda. Tekst kaže sljedeće:

Tekst

19 Stoga, braćo i sestre, možemo slobodno ući u Svetinju nad svetinjama po Isusovoj krvi, 20 novim i živim putem koji nam je on otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo. 21 Imamo vrhovnog svećenika koji upravlja Božjom kućom. 22 Dakle, pristupimo Bogu iskrenog srca i čvrste vjere, jer su nam srca očišćena od krivnje, a tijelo oprano čistom vodom.

(Hebrejima 10:19-22 | SHP)

Propovijed

Kad smo moj brat i ja bili djeca, naša bi obitelj obično provodila godišnji odmor u našoj adventističkoj školi u Saguntu, blizu Valencije, u istočnoj Španjolskoj. A put koji nas je tamo vodio uvijek nas je vodio kroz španjolski glavni grad Madrid. Jedne godine nenámjerno sam započeo obíteljsku tradiciju i obíteljsku šalu koja se zadržala neko vrijeme. I danas, kad god se zajedno vozimo kroz Madrid - ili čak kada samo jedno od nas posjeti grad - uobičajeno je da se osvrnemo na ovu šalu.

U slučaju da niste do sada primijetili, ja volim nogomet. A tijekom mojih tinéjdžerskih godina, jedan od najvažnijih nogometaša na svijetu, i definitivno najvažniji portugalski nogometaš, bio je Luís Figo.

Sjećate li ga se? Za one koji ga ne poznaju, u ljeto dvijetisućite godine (2000.) Luís Figo, koji je do tada bio jedna od zvijezda Barcelone, uzdrmao je svijet nógometa potpísavši za Barcelóninog rivala, Real Madrid. Tada je to bio ne samo najskuplji transfer u povijesti, već i jedan od najšokantnijih.

Dakle, nije čudo da sam i ja bio ópsjednut Figom kad smo se vozili kroz Madrid kasnije tog istog ljeta. Budući da sam na hteleviziji gledao reportažu o Figovim prvim danima u Madridu, znao sam kako je izgledala četvrt u kojoj je Figo živio. Dakle, dok smo se vozili kroz predgrađe Madrida, neprestano sam gledao okolo, pokušavajući identificirati tu vrstu četvrti i govorio svojim roditeljima: "Mislim da ovdje živi Figo." "Ne, mislim da Figo ovdje živi." "Ovdje bi moglo Figo živjeti." I tako, više od dvadeset (20) godina kasnije, kad god smo u Madridu - ili se vozimo kroz njega - uvijek govorimo jedni drugima:

"Mislim da Figo ovdje živi."

Kad god da ste čitali Bibliju, jeste li ikada se zapitali:

Gdje živi Bog?

Jedan od mojih predavača na Newboldu napisao je knjigu pod naslovom “Bog bez fiksne adrese”. A kada pročitate tu knjigu shvatite da ovaj odgovor nije tako jednostavan kao što se na prvi pogled čini. Da, naravno, jednostavan odgovor na pitanje gdje Bog živi vjerojatno bi bio "nebo", zar ne? Bog živi na nebu. Ali...kada čitamo Bibliju od početka do kraja, to nije nužno odgovor koji dobivamo. I tako, danas bih vas želio brzo provesti kroz putovanje o tome gdje Bog živi i što nas to uči o Bogu kojeg štujemo.

Krenimo od početka. Kada čitamo priče o stvaranju, u Knjizi Postanka, shvaćamo da nam autor Postanka daje prvu informaciju o Božjoj adresi. Sada, dopustite mi da počnem tako što ću reći da je jedna od najčešćih zabluda koju imamo da je, na početku, Bog načinio raj i da se taj raj zvao edenski vrt. Ali, u stvarnosti, ono što izgleda da nam Postanak pokazuje jest da je vrt u koji je Bog smjestio Adama i Evu bio samo dio šireg mjesta zvanog Eden. Kada čitamo Postanak, drugo poglavlje (2), stih osam (8), ono što čitamo je da je

“Bog zasadio vrt u Edenu, na istoku.”

To znači: na istočnoj strani Edena, Bog je zasadio vrt u koji je smjestio Adama i Evu.

Ideja koju ovdje nalazimo je ideja da je Eden bio mjesto gdje je sam Bog živio. I, kada je Bog stvorio Adama i Evu, želio je da žive blizu njega. Dakle, na istočnoj strani Edena - gdje je on živio - zasadio je vrt. I, u taj vrt, smjestio je Adama i Evu. Čini se da je ova ideja potvrđena samo nekoliko stihova kasnije. U desetom stihu (10) čitamo da je

“iz Edena tekla rijeka i navodnjavala vrt, a odande se razdvajala na četiri rijeke.”

Što znači: vrt je bio odvojeni dio Edena. Otuda rijeka koja teče iz Edena u vrt.

To je također ideja koju pretpostavljamo kada čitamo, u sljedećem poglavlju, da je Bog šetao vrtom u vrijeme večernjeg povjetarca. Na ovoj Božjoj prvoj adresi, Bog i čovječanstvo živjeli su u neposrednoj blizini. U tolikoj blizini, zapravo, da je bilo uobičajeno da Bog dođe iz Edena u vrt i prošeta u kasnim poslijepodnevnim satima. Ovo je bio Božji izvorni plan: da čovječanstvo i Bog dijele istu adresu. Da bismo trebali živjeti zajedno. I da bi čovječanstvo moglo imati izravan pristup Bogu.

Međutim, kao što znamo, stvari se nisu odvijale onako kako je Bog želio. U Postanku, trećem poglavlju (3), nalazimo priču o Padu. I, na kraju, postaje očigledna jedna od glavnih posljedica Adamovog i Evinog izvornog grijeha: oni više ne mogu živjeti na istoj adresi kao Bog.

Dakle, kao što čitamo u Postanku, trećem poglavlju (3), stihovi dvadeset tri (23) i dvadeset četiri (24), Bog ih istjera iz edenskog vrta. I, kako bi bio siguran da se više ne mogu vratiti, on postavlja, na istok Edena, kerubina s plamenim mačem.

Kroz dugi vremenski period nakon toga Bog živi potpuno odvojen od čovječanstva i ljudi nemaju izravan pristup Bogu. Ali onda, nakon izlaska iz Égipta, Bog počinje raditi na obnovi onog početnog stanja u kojem su ljudi i Bog živjeli zajedno. No, ovoga puta nismo mi ti koji se useljavamo u vrt pokraj mjesta gdje živi Bog. Ne. Ovaj put se sam Bog želi useliti s nama. Ovo su Božje riječi upućene Mojsiju na vrhu planine Sinaj, u Izlasku, poglavlju dvadeset petom (25), stih osmi (8):

“Neka mi narod nápravi svetište da mogu bóraviti među njima.” Drugim riječima: došlo je vrijeme — želim ponovno živjeti s vama.

Sljedećih nekoliko poglavlja Izlaska detaljan je opis kako će izgledati ovo svetište, Božja nova adresa na Zemlji. I priznajem, ponekad može biti prilično dosadno čitati sve detálje. Ali…postoji jedan détalj koji želim pročitati s vama danas. A taj detalj je geografska orijentacija svetišta. Jeste li ikada razmišljali s koje je strane bio ulaz u Mojsijevo svetište? Pročitajmo Izlazak, dvadeset i šesto poglavlje (26), od stiha osamnaest (18) do stiha dvadeset dva (22):

18 Za južnu stranu Svetog šatora napravi dvadeset okvira 19 i četrdeset postolja od srebra koja idu ispod njih — dva za svaki okvir, po jedno ispod svakog klina. 20 Za drugu, sjevernu stranu Svetog šatora, načini dvadeset okvira 21 i četrdeset postolja od srebra — dva ispod svakog okvira. 22 Za stražnju, zapadnu stranu Svetog šatora, napravi šest okvira

Dakle, dopustite mi da vas pitam: koja je stražnja strana Svetog šatora?

Na ekranu imate sliku kako je tada izgledalo svetište koje je izgradio Mojsije. Vidite ulaz, ovdje ispred. Zatim oltar za žrtve, umívaónik i, iza njega, Sveti šator, unutar kojeg imate Svetinju i Svetinju nad svetinjama, gdje je Bog bio prisutan iznad Kovčega Saveza. Da vas pitam: ako je stražnja strana Šatora sastanka okrenuta prema zapadu, s koje je strane ulaz u Svetište? Da, u pravu ste, nalazi se na istočnoj strani.

Moji prijatelji, ono što se ovdje događa je préokret u razdvajanju između Boga i čovječanstva koji se dogodio nakon trećeg poglavlja Postanka (3).

Tada su se ljudi odselili iz Edena na istok, a Bog je stavio kerubina i plameni mač da čuvaju prolaz nazad u vrt na istočnoj strani Edena.

Ali sada su nestali plameni mač i kerubini. Ljudi mogu ponovno doći s Istoka u mjesto gdje živi Bog i krenuti prema zapadu kako bi se susreli s Bogom.

I, priznat ćemo, ono što vidimo u svetištu još uvijek nije bila savršena situacija. Bilo je još puno barijera. Svatko je mogao ući u prédvorje i prinijeti žrtvu na oltáru, ali... samo je svećenicima bilo dopušteno ući u Svetište. I samo je Velikom svećeniku bilo dopušteno ući u Svetinju nad svetinjama - gdje je Bog prebivao iznad Kovčega Saveza. Pa čak i tada, smio je tamo samo jednom godišnje. Ali ipak, čini mi se jasnim što Bog pokušava učiniti: pokušava uspostaviti sustav koji préokreće razdvójenost između ljudi i Boga. Drugim riječima: Bog želi preokrénuti posljedice pada. Bog želi ponovno živjeti s nama, ljudima.

Ovaj sustav je samo djélomično funkcionirao, jer još uvijek nije dopušteno ljudima i Bogu da potpuno obnove odnos koji su imali prije pada. Dakle, Biblija nam govori da je, kako bi jednom zauvijek riješio problem, Bog poslao svog Sina na Zemlju da živi među nama, da umre za naše grijehe i time vrati izravan pristup Bogu. Kada čitamo Mateja dvadeset sedam (27), stihove pedeset i pedeset jedan (51), čitamo sljedeće:

50 Isus je još jednom povikao jakim glasom, a potom je izdahnuo.

51 Istoga se trena zastor u Hramu razderao popola, od vrha do dna. Zemlja se potresla, a stijene su se raspucale.

Isusova žrtva na križu bila je posljednji korak prema potpunoj obnovi odnosa licem u lice koji je Bog imao s Adamom i Evom i koji je Bog želio ponovno imati s nama. Prije Isusove smrti, put čovječanstva da se približi Bogu je postojao, ali je bio pun prepreka. Samo su svećenici mogli doći u Svetište. Samo je Veliki svećenik mogao ući u Svetinju nad svetinjama, i to mu je bilo dopušteno samo jednom godišnje.

Razderan zastor u Herodovu hramu u vrijeme Isusove smrti znači da više nema nikakvih prepreka. Svatko je slobodan pristupiti Bogu.

I mislim da je to razlog zašto autor Poslanice Hebrejima kaže ono što kaže u tekstu koji čitamo na početku:

19 Stoga, braćo i sestre, možemo slobodno ući u Svetinju nad svetinjama po Isusovoj krvi, 20 novim i živim putem koji nam je on otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo. 21 Imamo vrhovnog svećenika koji upravlja Božjom kućom. 22 Dakle, pristupimo Bogu iskrenog srca i čvrste vjere, jer su nam srca očišćena od krivnje, a tijelo oprano čistom vodom.

Drugim riječima: konačno smo potpuno čisti da ponovno dođemo u Božju prisutnost. Više nema nikakvih prepreka.

Ali, ako je istina da nas je Isusova žrtva oslobodila i omogućila nam pristup Bogu, također je omogućila i Bogu da nam se izravnije približi. I tako, nije iznenađenje kada Pavao kaže ono što kaže u Prvoj (1.) Korinćanima, šestom poglavlju (6), devetnaesti stih (19):

“Zar ne znate da je vaše tijelo hram Svetog Duha koji je u vama i kojeg ste primili od Boga?” Drugim riječima: Bog više ne treba živjeti u šatoru ili u hramu od kamena. Ako mi možemo prići njemu, može i on nama. I tako smo mi sami, naša tijela, naša srca, postali hram u kojemu živi sam Bog po Duhu Svetome.

Rekavši ovo, Pavao u osnovi izjavljuje da je problem razdvájanja između Boga i čovječanstva konačno riješen: ponovno, Bog živi na istoj adresi na kojoj mi živimo. Živeći s nama u našim srcima, kamo god idemo, Bog ide s nama.

Pa ipak… Mislim da nitko od nas ne bi rekao da je to ista stvar koju su doživjeli Adam i Eva dok su živjeli zajedno s Bogom u Edenu, u vrtu. Dakle, postoji još jedna posljednja Božja adresa koja se spominje u Bibliji, a tu adresu nalazimo na samom kraju. Ovo smo putovanje započeli u drugom poglavlju Biblije, a završit ćemo u pretposljednjem poglavlju Biblije: Otkrivenje dvadeset i jedan (21). U ovom poglavlju, Ivan ima viziju Novog Jeruzalema, grada koji će Bog uspostaviti na Zemlji nakon Tísućljeća. I pogledajte što Ivan kaže u Otkrivénju, poglavlje dvadeset i prvo (21), stih dvadeset i dva (22):

“U gradu nisam vidio nikakav hram zato što su Gospodar Bog Svevládar i Janje bili njegov hram.”

Na kraju vrémena, razdvajanje između čovječanstva i Boga konačno će doživjeti préokret. Dakle, više neće biti potrebe za fizičkim prostorom koji trebamo izgraditi u kojem Bog može živjeti s nama. Nema čak ni potrebe da Bog živi u našim srcima, po Duhu Svetom. Razdvojenost će doći kraju i moći ćemo živjeti s Bogom kao što su Adam i Eva živjeli s Bogom na početku: licem u lice.

Prijatelji moji, ako postoji jedna zajednička nit koju primjećujem kroz sve ove promjene u Božjim adrésama kroz Bibliju, to je da je naš Bog Bog koji je uvijek u potrazi za nama. Naš Bog je Bog koji uvijek preuzima inicijativu da dođe i ponovno živi s nama. On je Bog koji je rekao Mojsiju da mu sagradi svetište kako bi mogao ponovno živjeti među nama. On je Bog koji se uséljava u naša srca kada Isus svojom žrtvom na križu konačno ruši sve prepreke koje su nas još dijelile. On je Bog koji gradi taj vječni grad u kojem ćemo svi živjeti zajedno i više neće biti potrebe za bilo kakvim hramom.

I ovo je, mislim, važna poruka u ovom trenutku u kojem ponovno pristupamo stolu Gospodnjem da bismo sudjelovali u simbolima Isusova tijela i krvi. Vrlo često, kada to činimo, u mislima imamo da se možda nismo dovoljno dobro pripremili. Da nismo dostojni sudjelovati u tim simbolima. Ili da možda Bog neće biti zadovoljan s nama ako ih uzmemo bez dodatne pripreme. Ali priča koju sam pročitao u Bibliji je priča o Bogu koji je, uvijek iznova preuzima inicijativu da nas pronađe i pokuša ponovno živjeti s nama - bez obzira na to koliko bismo vrijedni ili bezvrijedni bili.

Prijatelji moji, simbóli tijela i krvi simboliziraju upravo onaj ključni trenutak u povijesti čovječanstva u kojem je Isus svojom žrtvom na križu srušio sve barijere koje su nas dijelile od Boga. Dakle...nema više razloga da se itko od nas osjeća kao da postoji nešto što nas može odvojiti od današnjeg dolaska u Božju prisutnost i sudjelovanja u simbolima tijela i krvi. Ovo je poruka koju bih želio da svi danas imamo u mislima.

Dakle, dok završavam svoju današnju propovijed, želio bih nas sve pozvati da se sjetimo Boga bez fiksne adrese. Bog koji je mijenjao adrese uvijek nam se iznova obraća kako bi nas slijedio i živio s nama. Bog koji je to učinio unatoč svim našim grijesima i manama. Bog koji je to učinio jer nas je ljubio. Imajmo tog Boga u svojim mislima danas dok sudjelujemo u simbolima tijela i krvi Kristove. To je moja današnja želja i molitva. Amen.